Djeca i dalje trebaju uporno čitati priče odraslima da bi se odrasli popravili i bili bolji, jer više mogu odrasli naučiti od djece nego obrnuto - stoji u prologu ove priče koja nastavlja uspješan niz Priča iz Ivansela. U njoj nas autor nenametljivo i pripovjedački vješto uvodi u život nestašnog dječaka Praće, čija je praćka strah i trepet svih prozora u Ivanselu.
U ovoj priči njegova se nestašnost zaustavila na jedinoj trešnji u Ivanselu, onoj gazde Odmazde čiji se unuci nikad nisu osladili djedovim trešnjama jer ih Praćo uvijek pobere prije nego dozriju. Gazda Odmazda pokušavao je zaustaviti Praću na lijepo i na ružno, ali Praću se ukrotiti nije dalo.  
Na kraju pobjeđuje mudrost seoskog učitelja Mudroslava koji se domislio solomunskog rješenja: Praći treba povjeriti da bude čuvar trešanja, a on će zbog časti koja mu je povjerena čuvati trešnje od drugih, ali, što je i najvažnije, i od najvećeg trešnjojedca - sebe. Tako će trešnje biti sačuvane, a Praćo će se zauzvrat, umjesto trešnjama, nasititi pohvalama. Praćo sit, a trešnje na broju.